Mladen Vulas

Mladen Vulas je kroničar splitskog đira svih značajnih događanja i onoga što može prepoznati oko i duša umjetnika, on svoje kronike riše srcem.

Mladen Vulas, vrlo je senzibilan umjetnik, koji sa svoga prozora poviše ribarnice kamerom i fotoaparatom bilježi, na prvi pogled kaotično gibanje kupaca i prodavača ribe, a zatim sve to u ateljeu zapisuje, iscrtava i kipari, te konačno postavlja u blizinu ili pak čak u materiju prapočela svega, u more.

Njegovi crteži se odlikuju ekspresivnošću i lakoćom poteza; koji su ponekad narativni poput stripovskih sekvenci, a ponekad tek naznačujući konture ljudi i riba. U svoje je radove, kroz prepoznatljivi likovni rukopis unio svježinu i dinamiku te ovom izložbom ponovo dokazao svoju stvaralačku snagu i umjetnički impuls.

Mladen Vulas na plohe svojih crteža veoma spretno sažima prostor i atmosferu peškarije. Lavirani crteži dosežu brzinom kista i svježinom srebrno – sivih prijelaza, živost prizora mrtve priode ali i sav ugođaj i raspone prostora između ljudi, riba ,vaga, metalnih stupova koji nose ostakljeni krov. Gotovo da sinestezijski osjećamo i mris friškine. Po valovitim obrisima ponesnih i lakih figura Vulasovi hitri crteži podsjećaju na Raoula Dufya. Lakoća kista prenosi živost u prostor crteža.

Mladen Vulas je bio moj student i već na samom početku njegovog studija zapazio sam da on slikarstvo doživljava kao svoju sudbinu. Te da on radu pristupa ne samo izuzetnom predanošću i ozbiljnošću već i i s velikom ljubavlju i radošću.

Ti, obični trenuci i reminiscencije na život prikazani na autorovim platnima kroz „umijeće glazbe” prepoznaju se po onoj prvotnoj iskri, koja sjajem i toplinom vodi, nosi, grije i potiče na želju za ostvarenjem prema svemu što je moguće, prema svemu što nas čeka i što trebamo poželjeti ostvariti, kao u mašti poželjenoj škatuli za sne.

Specifičnom atmosferom slikarskog izraza, potezima i intenzivnijim bojama on postiže naglašenu izražajnost oblika. U njegovim slikama očituje se razvijeni likovni osjećaj za kolorit i kompoziciju slike, a usto tu je i živa mašta kojoj se nesputano prepušta. Sve je instinktivno podređeno želji i potrebi da slika bljesne.

Sklon religioznoj tradiciji i simbolici, od motiva crkvenih interijera, oltara i svetačkih slika zasićenih boja prešao je pojednostavljenom slikarskom ili, rjeđe, kiparskom predstavljanju svetačkih likova, jednostavnih poput naivne i iskrene molitve. Ti najnoviji Vulasovi radovi djeluju likovno suvremeno s izravnim i neposrednim dojmom na promatrača.

Vulasovi popartistički krokiji nisu sačinjeni iz rakursa lože dobro ugniježđena redovitog člana kazališta, koji prati događaje na sceni, u orkestru sastavljenom od najmanje tri violinista, nego su djelo likovnog impresarija ili „capa comica“ koji ne mari za pozlaćene bordure i teške zavjese konvencija te spretno likovno slaže pijane violinske ključeve, pokidane strune i crtovlja, organski ih vezujući za glazbenu scensku ekspresiju.

Prihvaća igru jednostavnim prelaskom kroz svjetlosnu energiju. Stoga je za Vulasa umjetnost jedina igra koju on voli i koja ga raduje. Da bi umjetnički oblikovao stvarni likovni motiv, njega ne zadovoljava prvi dojam. Zato ulazi u njegovu bitnost, oslikava mu životnu energiju.